Sifilis je sistemska bolest koju uzrokuje Treponema pallidum, a ima 3 klinička stadija i dugogodišnju latenciju. Uobičajeni simptomi su vrijedovi spolovila, promjene na koži, meningitis, zahvaćanje aorte i neurološki sindromi. Dijagnoza se postavlja serološkim pretragama i dodatnim ispitivanjima odabranim na osnovi stadija bolesti. Lijek izbora je penicilin.
Sifilis uzrokuje T. pallidum, spiroheta koja ne može dugo preživjeti izvan ljudskog tijela. Kod sifilisa dobivenog spolnim putem, T. pallidum ulazi u tijelo kroz sluznice ili kožu, u roku od nekoliko sati dospijeva do regionalnih limfnih čvorova i brzo se širi po čitavom tijelu.
Sifilis ima primarni, sekundarni i tercijarni stadij, između kojih postoje razdoblja latencije. Osoba sa sifilisom ostaje infektivna tijekom prva dva stadija. Perivaskularna infiltracija limfocitima, plazma stanicama, te, kasnije fibroblastima, uzrokuje proliferaciju endotela malih krvnih žila, dovodeći do obliterirajućeg endarteritisa.
Infekcija se obično prenosi spolnim odnosom, uključujući i orogenitalni i anorektalni, te dodirom s kožnim promjenama u primarnom i sekundarnom sifilisu. Opasnost od zaraze prilikom jednog spolnog odnosa s osobom koja ima primarni sifilis iznosi 30%. Prethodne infekcije ne pružaju imunost protiv reinfekcije.
Simptomi i znakovi
Sifilis se može dijagnosticirati tijekom bilo kojeg stadija a može zahvatiti pojedinačni organ ili više njih, oponašajući mnoge druge bolesti. Sifilis se može ubrzati istovremenom infekcijom HIV–om; u tim slučajevima su zahvaćanje oka, meningitis i druge neurološke komplikacije puno češće i teže.
Primarni sifilis: Nakon razdoblja inkubacije od 3–4 tj. (raspon od 1–13 tj.), na mjestu ulaska se razvija primarna promjena (tvrdi čankir, ulcus durum, op.prev.). Početna crvena papula brzo erodira te se stvara vrijed, koji je u najtežem slučaju tek malo bolan, ima induriranu bazu, a kad se postruže iz njega izlazi prozirna tekućina koja sadrži brojne spirohete. Regionalni limfni čvorovi su čvrsti, neuočljivi i bezbolni. Tvrdi čankir se može pojaviti bilo gdje, ali je u muškaraca najčešći na penisu, anusu i u rektumu, a u žena na vulvi, cerviksu, rektumu i perineumu, dok se u oba spola pojavljuje na usnicama ili u orofarinksu.
Sekundarni sifilis: Kod sekundarnog sifilisa se, tipično 4–10 tj. nakon pojave tvrdog čankira, može razviti bakterijemija s proširenom diseminacijom, generalizirane mukokutane promjene, povećanje limfnih čvorova i raznolike manifestacije sa strane raznih organa. U ~25% bolesnika nalazi se rezidualni čankir. Česti su sistemski simptomi u vidu vrućice, malaksalosti, anoreksije, mučnine i umora, kao i glavobolje i kostobolje.
Više od 80% bolesnika ima mukokutane promjene; razvija se čitav niz osipa i promjena, a zahvaćen može biti bilo koji dio površine tijela. Promjene mogu biti prolazne, trajati mjesecima ili recidivirati, no konačno sve zacjeljuju, obično bez ožiljka.
Sifilitični dermatitis je obično simetričan; izraženiji je na fleksornim i volarnim površinama, osobito na dlanovima i tabanima; obično ima oblik makula, papula i pustula a rijetko je vezikularan ili bulozan. Pojedine promjene su pigmentirane i jedva uočljive na jako pigmentiranoj koži, dok su na slabije pigmentiranoj koži ružičaste, blijedo smeđe ili smeđe. Okrugle su, često prekrivene ljuskicama a mogu se spajati i indurirati no u pravilu ne svrbe niti ne bole. Nakon što se promjene povuku, može doći do hiperpigmentacije ili depigmentacije. Ako je zahvaćena koža glave, često dolazi do žarišnog ispadanja kose (alopecia areata).
Condylomata lata (plosnati kondilomi, op.prev.) su hipertrofične, spljoštene mutno ružičaste ili sive papule na spojevima kože i sluznica i na vlažnim područjima kože (npr. perianalno područje, ispod dojki) koje su izrazito zarazne. Sluznice često erodiraju, stvarajući područja koja su okrugla, izdignuta i često siva do bijela s crvenim rubom. Ovo se zbiva najčešće na sluznici usta, nepca, farinksa ili larinksa; na glansu penisa i vulvi ili u analnom kanalu i rektumu.
Može biti zahvaćen praktički svaki organ. Oko 50% bolesnika ima limfadenopatiju, obično generaliziranu, s bezbolnim, čvrstim, neuočljivim čvorićima, a često i hepatosplenomegaliju. Oko 10% bolesnika ima promjene na očima (uveitis), kostima (periostitis), zglobovima, moždanim ovojnicama, bubrezima (glomerulitis), jetri (hepatitis) ili slezeni. Oko 10–30% bolesnika ima blagu pleocitozu likvora, no <1% ima simptome meningitisa, koji mogu obuhvaćati glavobolju, ukočenost vrata, oštećenja moždanih živaca, gluhoću i edem papile vidnog živca.
Latentno razdoblje: U latentnom razdoblju nema znakova i simptoma, nalaz u likvoru je normalan a rezultati seroloških pretraga su pozitivni. Budući da su simptomi primarnog i sekundarnog sifilisa ponekad neznatni ili se previde, bolesnicima se dijagnoza latentnog stadija sifilisa često postavlja na temelju rezultata seroloških pretraga. Sifilis može zauvijek ostati latentan. Međutim, može doći do recidiva sa zaraznim mukokutanim promjenama, no do njih skoro uvijek dolazi u ranom razdoblju latencije (<2 god. nakon infekcije). U bolesnika koji su primali antibiotike zbog drugih bolesti, latentni se sifilis može izliječiti, čime bi se mogla objasniti rijetka pojava kasnog stadija sifilisa u razvijenim zemljama.
Kasni ili tercijarni sifilis: U ~1/3 neliječenih osoba razvija se kasni sifilis, premda ponekad tek mnogo godina nakon prvotne infekcije. Promjene se klinički mogu opisati kao benigni tercijarni sifilis, kardiovaskularni sifilis ili neurosifilis. U razvijenim zemljama sve su danas rijetke.
Benigni tercijarni sifilis se obično razvija 3–10 god. nakon infekcije a može zahvatiti kožu, kosti i unutarnje organe. Gume su granulomatozne promjene koje su nekrotične i okružene vaskulitisom. Često su ograničene ali mogu i difuzno infiltrirati organ ili tkivo, rastu i zacjeljuju sporo i ostavljaju ožiljke. Na koži često dovode do nodularnih, ulcerirajućih ili orožnjelih promjena. Kad se nalaze u potkožju, nastaju udubljeni vrijedovi čija baza sliči na ispranu kožu. Zacijeljeni vrijedovi tipično ostavljaju atrofične ožiljke. Premda su najčešće na nogama, gornjem dijelu trupa, licu i vlasištu gume se mogu pojaviti skoro svagdje, uključujući i submukozna tkiva (osobito nepca, nosnog septuma, farinksa i larinksa), te dovesti do perforacije nepca ili nosnog septuma.
Benigni tercijarni sifilis kosti dovodi do, ili periostitisa sa stvaranjem kosti, ili osteitisa s razarajućim promjenama koje uzrokuju duboku, dosadnu bol koja se karakteristično pojačava noću. Može se napipati nateknuće ili kvrga. Također mogu biti zahvaćeni probavni i dišni sustav.
Kardiovaskularni sifilis se obično očituje dilatiranom vretenastom aneurizmom ascendentne aorte, suženjem izlazišta koronarnih arterija ili insuficijencijom aortalnog zaliska, tipično 20–25 godina nakon prvotne infekcije. Sifilitične aneurizme mogu izazvati simptome pritišćući ili erodirajući okolne strukture u medijastinumu i stijenci prsnog koša. Ti su simptomi kašalj metalnog prizvuka i stridor zbog pritiska na dušnik, stenoza bronha i posljedične infekcije zbog pritiska na jednjak, promuklost zbog pritiska na n. recurrens i bolne erozije sternuma i rebara ili kralježnice uslijed ponavljanih pulsacija proširene aorte.
Ako se u prvih 5–10 god. nakon infekcije razvije neurosifilis, zahvaćene su ponajprije moždane ovojnice i krvne žile, uzrokujući asimptomatski, akutni ili meningovaskularni neurosifilis. Parenhimatozni neurosifilis i tabes dorsalis se obično pojavljuju 2–3 desetljeća kasnije.
Asimptomatski neurosifilis dovodi do poremećaja likvora (npr. limfocitoze i povišene razine bjelančevina) u ~15% osoba kojima je isprva dijagnosticiran latentni sifilis, 25– 40% osoba sa sekundarnim sifilisom, 12% osoba s kardiovaskularnim sifilisom i 5% osoba s benignim tercijarnim sifilisom. U 5% bolesnika, on se bez liječenja razvija u simptomatski neurosifilis. Malo je vjerojatno da će osoba čiji je nalaz likvora normalan >2 god. nakon prvotne infekcije dobiti neurosifilis.
Argyll Robertsonovu zjenicu, malu nepravilnu zjenicu koja normalno akomodira s konvergencijom, ali ne reagira na svjetlost, mogu izazvati razni simptomatski oblici neurosifilisa, no praktički niti jedna druga bolest.
Akutni sifilitični meningitis izaziva vrućicu i meningizam, kao i poremećene nalaze likvora. On se obično razvija unutar 1 god. nakon prvotne infekcije, ponekad uz druge znakove sekundarnog sifilisa. Poremećaji moždanih živaca mogu biti takvi da se klinički ne mogu razlikovati od meningovaskularnog neurosifilisa.
Meningovaskularni neurosifilis je vaskulitis srednje velikih do velikih arterija mozga ili kralježnične moždine koji uzrokuje infarkciju mozga, koja je često multifokalna i praćena pleocitozom likvora. Simptomi mogu započeti s glavoboljom, ukočenim vratom, omaglicom, neobičnim ponašanjem, lošom koncentracijom, gubitkom pamćenja, iscrpljenošću, nesanicom i slabljenjem vida. Hemipareza, konfuzija, konvulzije, edem papile, afazija i paralize moždanih živaca obično ukazuju na bazilarni vaskulitis.
Zahvaćanje kralježnične moždine može izazvati slabost i atrofiju mišića ramenog pojasa i ruke, sporo progresivnu paraplegiju s inkontinencijom mokraće i/ili stolice, te, u rijetkim slučajevima, transverzalni mijelitis s naglom mlohavom paraplegijom i gubitkom kontrole sfinktera.
Parenhimatozni neurosifilis (paresis generalisata ili dementia paralytica) nastaje zbog kroničnog meningoencefalitisa koji uzrokuje uništenje kortikalnog parenhima. Obično se razvija 15–20 god. nakon prvotne infekcije, obično ne zahvaćajući bolesnike prije 40–tih ili 50–tih godina života. Izaziva progresivne promjene ponašanja te može oponašati psihičku bolest ili demenciju. Česti su razdražljivost, teškoće pri koncentriranju, pogoršanje pamćenja, loše prosuđivanje, glavobolje, nesanica, zamor i letargija, a moguće su konvulzije, afazija i prolazna hemipareza. Sposobnost bolesnika da se brine sam za sebe i održava higijenu slabi. Može se razviti emocionalna nestabilnost, mršavljenje, depresija i iluzije o veličini, te nedostatak pronicljivosti.
Najnoviji komentari