Diljem svijeta infekcije parazitima su odgovorne za značajan pobol i smrtnost. Prevladavaju u Središnjoj i Južnoj Americi, Africi i Aziji. U Australiji, Kanadi, Europi, Japanu, Novom Zelandu i SAD–u su puno rjeđe. Daleko najveći učinak imaju na stanovnike područja u razvoju, no infekcije parazitima se susreću u useljenika u industrijalizirane zemlje, i u putnika koji se vraćaju iz endemskih područja te, ponekad i u stanovnika koji nisu nikamo putovali, osobito u onih s AIDS–om i drugim uzrocima imunodeficijencije.
Mnoge se parazitske infekcije šire fekalnim zagađenjem hrane ili vode. One su najčešće u siromašnim područjima gdje su sanitarne okolnosti i higijena loše. Neki paraziti, poput kukičavaca, mogu ući kroz kožu tijekom dodira sa zagađenim tlom ili, u slučaju shistosoma, sa zagađenom slatkom vodom. Druge, poput malarije prenose člankonošci (artropodi). U rijetkim slučajevima, paraziti se mogu prenijeti transfuzijama krvi ili zajedničkim iglama, ili s majke na plod.
Neki su paraziti u SAD–u i drugim industrijaliziranim zemljama endemski. Primjeri za to su Enterobius vermicularis, Trichomonas vaginalis, toksoplazmoza i crijevni paraziti poput Giardije lamblije i Cryptosporidium sp.
Taksonomski se paraziti mogu podijeliti u 2 glavne skupine; protozoe, što su jednostanični organizmi koji se dijele jednostavnom diobom na dvije jedinke (vidi Pogl. 185 i 186) i helminte ili crve, koji su višestanični te imaju složene organske sustave. Helminti se dalje mogu podijeliti u obliće (nematode—vidi Pogl. 182) i plosnate crve (platihelminte), u koje ubrajamo trakavice (cestode—vidi Pogl. 184) i metilje (trematode— vidi Pogl. 183). Neki paraziti su se prilagodili životu u lumenu crijeva gdje je sredina anaerobna: drugi žive u krvi ili tkivima.
Infekcije protozoima i helmintima se razlikuju po bitnim osobinama. Protozoi se mogu razmnožavati u ljudima domaćinima, povećavajući svoj broj kako bi izazvali jaku infekciju. Uz rijetke iznimke, infekcije protozoima ne uzrokuju eozinofiliju.
Nasuprot tome, helminti se ne razmnožavaju u ljudima, ali mogu izazvati odgovor eozinofilima dok migriraju kroz tkivo. Većina helminata ima složene životne cikluse tijekom kojih provode prilično vremena izvan ljudskih domaćina. Iznimke su Strongyloides stercoralis, Capillaria philippinensis i Hymenolepis nana, čiji se broj može povećavati uslijed autoinfekcije. Kod strongiloidoze, autoinfekcija može dovesti do po život opasnih, diseminiranih hiperinfekcija u imunosuprimiranih osoba, osobito u osoba koje uzimaju kortikosteroide.
Težina infekcije helmintima je obično povezana s količinom crva, no postoje iznimke poput one kad jedan jedini migrirajući Ascaris izazove po život opasni pankreatitis, začepljujući izvodni kanal gušterače. Količina crva ovisi o stupnju izlaganja u okolišu, čimbenicima parazita i domaćinovim genski određenim imunosnim odgovorima. Ako se osoba preseli iz endemskog područja, broj odraslih crva se tijekom vremena smanjuje. Premda rijetki paraziti (npr. Clonorchis sinensis) mogu preživjeti desetljećima, većini vrsta trajanje života iznosi samo nekoliko godina ili manje.
Dijagnoza
Parazitske infekcije treba razmotriti pri diferencijalnoj dijagnostici kliničkih sindroma nastalih u stanovnika ili putnika u područja gdje su sanitarni uvjeti i higijena loši ili gdje su bolesti koje prenose prijenosnici endemske. Primjerice, vrućica u putnika povratnika može ukazivati na mogućnost malarije. Nedavna iskustva ukazuju kako su u osobitoj opasnosti useljenici iz zemalja u razvoju u industrijalizirane zemlje, koji se vraćaju kući u posjet prijateljima i rodbini. Oni često ne traže, ili si ne mogu priuštiti savjetovanje prije putovanja u svezi prevencije bolesti, te je vjerojatnost njihovog odlaska u opasni okoliš veća nego u turista koji se zadržavaju u turističkim odredištima. Premda je rjeđa, mogućnost endemske ili uvezene parazitske infekcije treba razmotriti u stanovnika industrijaliziranih zemalja s kliničkim sindromima koji na nju ukazuju, čak i ako nisu nikamo putovali.
Najnoviji komentari