Virusni hepatitisi pripadaju skupini zaraznih bolesti koje zahvaćaju jetreno tkivo uzrokujući akutnu ili kroničnu upalu. Hepatitis B virus (HBV) je DNA virus koji pripada skupini hepadnavirusa. Prenosi se krvlju, spolnim putem i ostalim tjelesnim tekućinama zaražene osobe. Tijekom poroda može se prenijeti s majke na dijete. Tijekom akutne faze bolesti, većina oboljelih nema simptome, ali može doći do mučnine, povraćanja, bolova u trbuhu, žutice i umora. Infekcija se u većini slučajeva sama razriješi ili može doći do razvoja kronične infekcije koja može dovesti do ciroze i karcinoma jetre. Većina odraslih se oporavi u roku od godinu dana, dok je kod novorođenčadi češći razvoj kronične infekcije. Ozbiljna oštećenja jetre kao što je ciroza manifestiraju se žuticom, tamnom mokraćom, povećanom sklonošću modricama i krvarenju. Kod kroničnog hepatitisa 90-95% osoba ostaju inaktivni nosioci, od kojih 4-20% razvije relaps.

Protutijela se stvaraju na nekoliko antigena HBsAg (virusna ovojnica), HBcAg i HBeAg (nukleokapsida). Prije pojave simptoma i ostalih kliničkih pokazatelja koji upućuju na hepatitis moguće je detektirati HBsAg, HBeAg i HBV DNA. 

Anti-HBc IgM se javlja u ranoj bolesti i pokazatelj je akutne infekcije ili pogoršanja kronične bolesti. Anti-HBc IgG stvara se u akutnoj infekciji nakon Anti-HBc IgM i ostaje trajno prisutan tijekom kronične infekcije i oporavka te je uz HBsAg dokaz kontakta s virusom.  

Određivanje anti-HBc IgM koristi se za potvrdu aktivne ili nedavne infekcije virusom hepatitisa B. 

Rezultat testa se izražava kao pozitivan ili negativan.