Od početka pandemije COVID-19 razvijene su i korištene tri osnovne vrste laboratorijskih ispitivanja:

• Testovi amplifikacije nukleinske kiseline (NAAT, uključujući RT-PCR, TMA i LAMP) procjenjuju prisutnost ili odsutnost genoma CoV-2, općenito u uzorcima iz dišnih putova (nazofaringealni i orofaringealni brisevi).
• PCR i ekvivalentni testovi nukleinske kiseline trenutno se smatraju najtočnijim načinom utvrđivanja nosi li osoba CoV-2. Pozitivan rezultat ukazuje na to da je virusni genom prisutan, ali definitivno ne utvrđuje je li osoba zarazna ili nije.
• Serološki testovi otkrivaju prisutnost antitijela (specifičnog imunološkog odgovora) protiv CoV-2 antigenih proteina u uzorku krvi. Pozitivan rezultat pokazuje da je osoba u prošlosti bila izložena CoV-2, ali daje malo ili nimalo podataka o svom trenutnom statusu zaraze. Nadamo se da će serološki test u budućnosti pružiti informacije o imunosti na infekciju CoV-2, ali to trenutno nije slučaj.

ANTIGENSKI TESTOVI mjere prisutnost ili odsutnost samih virusnih proteina (antigena), najčešće obilnog nukleokapsidnog proteina. Poželjni tip uzorka su opet nazofaringealni ili orofaringealni brisi. Kao i kod testova na bazi nukleinske kiseline, postoji nada da će slina ili vodica za usta pružiti održivu alternativu, ali trenutno se to čini manje precizno.

Prednosti brzih testova su u tome što vrijeme određivanja pružaju u minutama, a ne u satima i mogu se izvesti gotovo bilo gdje (na primjer pored kreveta, u čekaonici ili u poslovnom okruženju) no, kako su za određivanje potrebni brisevi kao uzorci, uzimati ih moraju zdravstveni radnici.